pokazujući na Srđu koji stoji ispred velikog šatora.
Živan polazi, ali…
"Povedi i konja", opomene ga Miloš.
Živan hvata konja za uzde i vodi prema šatoru
ispred kojeg je dugačka motka za privez konja; tek sad
je shvatio čemu služi jer - njegov konj je prvi koji će tu
biti privezan.
Do kraja dana, tu je privezano još oko četrdeset
konja, a u šatoru je graja. Kad sunce zađe, Zaviša i
Prvoš ulaze u šator prepun mladih i snažnih momaka.
Zaviša im se obrati gromkim glasom:
"Momci, čestitam vam što ste primljeni u
brančevske vitezove. Ali, da biste zaista postali
vitezovi, morate proći obuku. Zasad ćete biti smešteni
ovde, ali, konje morate skloniti. Ovo je konjušar, ili
'konjski vojvoda', kako on voli da kaže, Prvoš. Uzmite
svaki svoga konja i pođite za njim da ih odvedete u
konjarnik.
Momci izlaze i odvezuju konje. Usput se obaziru na
devojčurke koje izviruju iz oblišnjih dvorišta. To su
petnaestogodišnje bliznakinje Zora i Dana Branilović i
sedamnaestogodišnja Tijana Zavišić. Momci im nami-
guju, a one se razdragano kikoću.
"Nijedan nije lep kao moj Milinko", zaključuje
Dana.
"Stvarno, a gde je Milinko?", pita Tijana.
"Odveo ga Bata u neko Dvorište da mu čuva
letnjikovac i crkvu", kaže Dana. "Sad može da ga
zameni."
Tijana je pogleda. "Dano, ovi se momci spremaju
260