6.
Nešto pre zalaska sunca, Miloš i Rojla, siđoše do
jezera, okupaše se i osušiše na kosim zracima jesenjeg
sunca na zalasku. Blagi lahor im je šašoljio mokra tela
i takođe doprinosio njihovom sušenju.
Zatim se obukoše i siđoše do konaka, bivšeg vilin-
skog zdanja. Velika dvorana, drveni dodatak glavnom
zdanju, još uvek je bila iza glavnog zdanja i popuno
ista kao kad su je prvi put videli. Primetiše samo da
ima neki sjaj koji ranije nije imala.
"Premazali su je spolja smolom da je zaštite od
vlage", zaključi Miloš.
"Miloše", odjednom uzviknu Rojla, "a zašto ti ne bi
izučio graditeljski zanat kod moga tate, pa da ne ideš u
rat… u Kruševac. Već dosta toga znaš."
"Volela bi to, a?"
Ona ga zagrli. "Da, volela bih", reče pripijajući se
uz njega. "Zašto ljudi uopšte ratuju? Čovek treba da
stvara, gradi, a ne da ruši i uništava."
"U pravu si, Rojla. Ali, čovek ponekad ne može da
bira. Od mene se očekuje da nasledim vojvodu Branila
i da posle njega vladam Braničevom. A knez očekuje
da odmah, ili što je pre moguće, Srđa i ja postanemo
vitezovi i da branimo zemlju od napada divljih Turaka.
Zato moramo u prestonicu."
"Misliš da su divlji?"
"Tako je knez opisao janičare, njihovu vojsku.
Spremali smo se za borbu s njima. I tvoja Dara je
26