"Vojvodo Miloše, imaš li ti nešto da dodaš?", upita
knez. "Možda je tebi ta tvoja prijateljica, turska
hanuma, rekla nešto više."
Miloš se štrecnu na reči 'turska hanuma'. Nije o
njoj razmišljao na taj način. Više mu se sviđalo da
Milosnu smatra robinjom, što ona i jeste bila.
"Gospodaru, Milosna nije mogla znati ništa više od
Nazik-beja. Rekla mi je samo da sultan povremeno
predvodi vojsku u manje pohode, ne bi li ih tako
pripremio za onaj veliki i usput oprobao spremnost
protivnika."
"Ako je zaista vila, ona može sve saznati od tog…
Nazik-beja", primeti Lazar.
"Može, gospodaru. Sve je i saznala, ali ne može
znati više nego što on zna", reče Miloš.
"Dobro, viteže, a otkud ti znaš tu vilu Milosnu i
kako ste se sprijateljili?"
"Gospodaru, pre više godina, još ono kad si ti bio u
Gradini, kad sam ja bio još dečak, zabasao sam sa
jednim drugom u Vilinu goru. Bio sam neoprezan i vile
su me zatravile; nisam mogao ni da hodam ni da
govorim. Tada je njihova kraljica Slavna (Vuk
Branković se promeškolji gledajući ispod oka svoju
gospođu Maru) zapovedila Milosni da me izleči. Lečila
me i tako smo postali prijatelji."
"I ona je sad žena tog Turčina?", upita Jug Bogdan.
"Nije žena nego robinja", odgovori Miloš, "njegov
ratni plen."
"To je naša krivica, Lazare, što smo dozvolili da
nam Turci haraju po carstvu", reče Jug Bogdan.
249