Trakiju. Na osnovu toga zaključujemo da priprema
veliki vojni pohod na naše zemlje, najdalje za dve
godine."
"Ali, sa kolikom vojskom?", upita Ivan.
"Velikom", odgovori Veličko, "najmanje šezdeset
tisuća ljudi, a možda i više."
Ovo su bili vredna obaveštenja i naši vitezovi se
zgledaše. Gotovo da sada i nisu imali nikakva posla u
Jedrenu.
Osim volujskog pečenja i hleba, Velinka i njene
pomoćnice, sve mlade i jedre devojke, iznesoše na
astal i razne plodove iz vrta: sitno seckani kupus beše
pomešan sa isto tako isečenim krastavcima i začinjen
uljem i mirisnim vinskim sirćetom
Hranu je pratilo vino, plovdine i tamjanike je bilo u
izobilju, ali i nekog tamnocrvenog vina.
Za stolom se okupilo celo selo. Okolo su trčkarala
deca provlačeći se ispod stolova. Kad su se gosti
nahranili, lupi doboš, zapišta svirala i poče igranka.
Mladi zaigraše oro, a Velinka dođe i sede naspram
naših vitezova, svojih drugova iz učilišta. "Pa, momci,
kako ste, kako živite, jeste li oženjeni?", upita.
"Neki jesu, neki nisu", reče Milan.
"Ko jeste?", trže se Velinka.
"Ne boj se, nije Milan", uteši je Miloš, "ja sam
oženjen i rastavljen od žene."
"Kako to? Zašto rastavljen?"
"Dugačka priča", reče Miloš. "Uglavnom, nju i našu
kći zarobili su Turci i odveli u Anadoliju."
"Žao mi je, Miloše", reče Velinka. "Zašto vas trojica
230