čistim platnom, na kome su bili so u okrugloj drvenoj
posudici i prelomljena pogača od belog pšeničnog
brašna.
U očima joj se odmah pojavi osmeh prepoznavanja.
Prvo priđe Milanu; Ivan i Miloš su znali da to nije zbog
njegove lepote, već zato što su Velinka i Milan još u
učilištu gajili uzajamnu naklonost.
Velinka sad nije mogla da spušta poslužavnik da bi
se pozdravila s njima, ali, dok je Milan otkidao ko-
madić pogače i umakao u so, ona mu se obrati.
"Milane, ovo je čudo", reče Velinka, "upravo sam
sinoć pričala Veličku o učilištu i setila se svih vas.
Otkud vi ovde?"
Milan sleže ramenima. "Pošli smo u Tursku, kao
uhode. Zapovedio knez da saznamo kakve namere ima
sultan u odnosu na naše zemlje."
"Pa to nije teško pretpostaviti", reče Velinka. "On
hoće da osvoji ceo svet i prostre ga pod noge svome
Alahu, da svi postanemo Turci, muslimani. Već je
otkinuo dobar komad bugarskog i vizantijskog carstva,
sad je na redu srpsko, pa ugarsko i mletačko, pa
franačko..."
"Znamo i mi da je tako, ali ne znamo pojedinosti:
koliku vojsku ima i kad će biti spreman za veliki
pohod."
"E, to ti ja ne znam reći, morate pitati padišaha
lično."
"Teško da ćemo doći do njega; moramo to doznati
izokola, a kako – ne znam."
"Ne znam, zaista", zavrte Velinka glavom, "pitaću
228