60.
U sledećem selu u koje su ušli nisu našli krčmu, ali
pečenog vola jesu. Bila je neka seoska slava i meštani
su u crkvenoj porti pekli vola na ražnju. Kad su osetili
miris, našim vitezovima poteče pljuvačka na usta.
"Dobar dan, dobri ljudi", pozdravi ih Ivan kad su
zastali pored njih. "Je l' to slavite nešto?"
"Dobro nam došli, dragi gosti", odgovori jedan od
njih. "Danas je Jarilo Letnji, seoska slava, obet. Odakle
ste vi kad to ne znate?"
"Mi smo iz Srbije", odgovori Ivan, "ali... zar vi niste
krišćani?"
Ivan je odrastao na dvoru kneza Tvrtka gde su se
slavili samo krišćanski praznici pa zato nije znao za
narodne praznike.
"Jesmo, naravno, vidiš crkvu, ali, mi slavimo Jarila,
a crkva Pedesetnicu; ne smeta to jedno drugome."
"Jarilo Letnji", javi se Miloš, "naravno da znamo,
slavi se i kod nas."
"E, braćo", dođe do njih jedan stameni čovek,
otmen i očito ugledan, "vi ćete biti danas naši gosti.
Velinka, daj pogaču i so za naše goste."
Na pomen imena Velinka, sva tri viteza se trgoše,
setivši se svoje drugarice iz učilišta.
Iz šatre koja beše postavljena nedaleko izađe
mlada žena, snažne građe. Iako sad već zrela žena, svi
u njoj prepoznadoše 'svoju' Velinku.
Velinka im priđe, noseći poslužavnik prekriven
227