ti treba neki savet ili podrška."
Dobrota pođe ka kući, a Miloš za njim, pre-
mišljajući šta zapravo tačno želi od Dobrote, jer, što se
borbe tiče, u tome je sigurno ispred njega, Dobrota
nikada nije uzeo ni mač ni koplje u ruke.
Dođoše na doksat. Dobrota donese krčag vina, dve
bukare i stavi ih na sto. Zatim sede pokazavši Milošu
mesto naspram sebe.
"Da čujemo, Braniloviću, šta te muči?"
"Dedo, knez je zapovedio da idemo u rat", odvali
Miloš kao da neki teret otkida od sebe.
"Protiv koga, sine?"
"Protiv Turaka. Izgleda da je to jedini i najopasniji
neprijatelj kojeg imamo u ovom trenutku."
"Čuo sam za taj narod. Kažu da imaju neku veru,
islam, koja zahteva od svojih vernika da potčinjavaju
druge narode i da i njima nameću tu veru. To je zlo,
sine, i protiv toga se treba boriti."
"Slažem se, dedo, ali – kako?"
"E, sinko, ako ti ne znaš, ja ne mogu da ti
pomognem."
"Nisam to mislio, dedo. Naravno da znam da se
borim, tome su me učili od malih nogu, ali – ne volim
da ubijam, ne volim prolivanje krvi. Svarog je stvorio
sva bića, živa i neživa i ljudi ne smeju to da uni-
štavaju."
"Tako je, sine. Ali, ako neko ide na tebe sa kopljem
i mačem u ruci, moraš se braniti. Jedino što ti mogu
savetovati – nemoj mrzeti neprijatelja, jer, i oni misle
da se bore za pravu stvar. Kad bi se mi našli u njiho-
170