37.
Knez je sedeo na svom prestolu, na istom mestu
gde ga je ostavio prošli put kad je polazio iz Kruševca i
kad je pokušao da zaprosi princezu Oliveru, na njen
nagovor.
Ban Strahinja se duboko pokloni knezu.
"Gospodaru, moj glasnik, Pavle Orlović, načinio je
veliki propust. Doveo je vojvodu Miloša, ali je propu-
stio da mu kaže da povede i čelnika Srđu Zlopogleđu
sa kopljanicima. Miloš je došao sam."
"Nije ni Pavle kriv, gospodaru. Nije me našao u
Gradini, jer sam bio u svom letnjikovcu u selu Dvori-
štu, tamo gradim manastir. Kad me našao na umu mu
je bilo samo da treba da požurimo, Turci samo što
nisu stigli."
Knez se nasmeja. "Pa i nije tako. Moji sestrići
Musići, Stefan i Lazar, pošteno su ih izmorili kod
Pirota. Grad je doduše pao, a oni izbegli u Niš. Sada
očekujem da će ih i kod Niša zadržati bar dvadesetak
dana, sasvim dovoljno da ti odeš u Gradinu i dovedeš
svoje kopljanike."
Miloš sinu od radosti. Pošavši na brzinu, pravo iz
letnjikovca, nije se oprostio ni sa roditeljima ni sa
bakom Koviljkom, ni sa Vedranom, ni sa Prvošem,
Borišom i Stanom, ni sa starim Dobrotom, najmudri-
jim čovekom koga je ikad sreo, ni sa Darom Zavišić i
njenim mužem Ljubom Dragićem. Sada će imati vre-
mena da sve to ispravi.
164