dublje u baraci i u nju se silazilo niz dva stepenika.
Videše bana da se smestio za jedan sto tik ispod
stepenica, u glavnoj dvorani.
"Tamo je sunce", objasni on, "ovde je prijatnije."
Zaista, doksat je bio okrenut prema jugozapadu i
sad je bio izložen suncu. Ban pokaza na klupu ispred
sebe, sa druge strane stola.
"Sedite, momci", reče.
Miloš i Pavle sedoše naspram njega.
"Bane, šta se događa, zašto se okuplja vojska?",
upita Miloš.
"Čeka nas rat, momci", reče Strahinja. ""Zapravo
nas ne čeka nego ide pravo na nas, sa sultanom
Muratom na čelu."
"I dokle su stigli?", upita Miloš.
"Ne brini, imamo vremena da im priredimo lep
doček. Nisu još stigli ni do Niša."
"Ali, otkud to znate?!" začudi se Miloš.
"Znamo, Miloše, znamo", ispravi ga Strahinja.
"Imamo uhode u svim okolnim zemljama, pa i u
Turskoj."
'Uhode, to bi bio savršen zadatak za nas vilenjake',
pomisli Miloš, misleći pritom na Kosančića, Toplicu i
sebe, 'mi znamo jezike'.
"Ali, oni treba da znaju jezike okolnih naroda",
reče naglas.
"I znaju", likovao je ban, "Vuk ih obučava, on vodi
obaveštajnu službu. Zna imena svakog domara ili ku-
varice na svim dvorovima okolnih vladara."
"Vuk Branković?", iznenadi se Miloš.
162