kršćani. Osim toga, Ratko je pronašao blago, a on je
hteo crkvu; ja sam mu samo pomogao. A vi?"
"Mi smo morali, sine. Postavljen nam je uslov: ili će
Vilingor postati manastir, a mi monahinje, ili da
napustimo zamak."
"Ali, zamak je bio vaš, vi ste ga sagradile", reče
Miloš.
"E, sinko, znaš kako je to uređeno – ko ima moć,
ima sve. Hajde, reci mi, čije je ovo selo i zemlja u
njemu?"
"Pa… moje."
"Eto, vidiš. A otkud ti?"
"Dao mi je knez, carski namesnik."
"Pa makar i da je sam car, otkud njemu?"
"Ne znam, ali, svi znamo da je car gospodar svega",
reče Miloš, očito ni sam ne verujući u to.
"Po čemu? Valjda mu je Svarog lično podario?"
Miloš slegnu ramenima, nemoćan da odgovori na
to pitanje.
"Ne vredi nam da raspravljamo o tome", reče Rojla.
"Stvari su tako uređene i treba ih prihvatiti takve
kakve su, ako već ne možemo da ih promenimo."
"Možda i možemo", reče Miloš, "Moj Branče kaže
da su bogovi zemlju i prirodna blaga podarili svim lju-
dima. On i dalje, kao starosta, svakog koledara deli
seosku zemlju seljanima, svakome koliko mu treba i
koliko može da obradi. I niko se ne buni. Vojvodu ništa
ne pita."
"Tako je najpravičnije", kaže Zaga. "Pa, čija je onda
zemlja, kome pripada?"
149