33.
Prošlo je šest-sedam godina.
Na širokom doksatu Miloševog letnjikovca, koji u selu svi zovu dvor, jer u njemu često obitava njihov vojvoda, sede tri monahinje, mlade i lepe kao vile. Pokraj njih sedi vojvoda Miloš. Svi gledaju devojčicu koja se igra na travi ispod njih. Devojčica ima dugu zlaćanu kosu koja joj se sliva niz dugu plavičastu haljinu.
" Miloše, vidiš li sad da ti je Iskra rod?", pita najstarija monahinja.
" Zaista ", potvrđuje Miloš, " Zora Stamena je ista kao što je bila Iskra kad smo pošli u učilište."
" A obe liče na moju Zoru, tvoju mati ", kaže
Zagorka. " Žao mi je što je nisam zapamtio ", kaže Miloš. " E, sinko, Usud je tako hteo." " Usud ili Bog, majko igumanija ", pita Miloš. " Kako god ti kažeš sine. U crkvi je Bog, a ovde …", Zaga šireći ruke pokaza raskošnu prirodu oko njih, "... Usud, Svarog Rod, kako god da ga zovete."
" Ne znam zašto smo prihvatili tuđu veru, kad sno već imali svoju ", reče Miloš.
" Ne znam, sine. I, zašto upravo ti postavljaš to pitanje, kad si ti privoleo Branila i celo selo da gradite crkvu."
" Nisam pitao, samo sam glasno razmišljao. Da, ja sam se zalagao da se gradi crkva jer su svi oko nas bili
148