"Znam i ko, ti si mi pričao."
"Stari Dobrota, sad sam se i ja setio."
"Tako je, treba slušati starce, nisu uzalud toliko
živeli."
"Ali…?"
"Znam, dušo. Pitaš se šta ćeš sa princezom; upleo
si se bez svoje volje. Pa, ogovor je isti. Dugi su pet
godina. Čekaj, kao što si i obećao. Za pet godina svašta
može da se desi. Može princeza da zavoli nekog dru-
gog u međuvremenu, pa ti opet budeš slobodan kao
ptica na grani. Uglavnom, ja ti neću biti smetnja, to
sam ti obećala."
"Ti nećeš, ali, Zora Stamena? Ona, kad odraste,
sigurno neće imati razumevanja za takvu slobodu
njenog oca koja ne uvažava njeno postojanje."
"Sačekajmo, Miloše, ne možemo unapred znati."
Miloš zaćuta. Znao je da je Rojla u pravu. Neke
stvari se ne mogu unapred rešavati. Zato se okrete
Iskri.
"A ti, sejo, kako si?"
Iskra sinu. Ovo je bilo prvi put da je tako nazove.
"Šta sad ovo znači? Dosad si se pravio da nismo ništa."
"Nisam se pravio; nisam znao."
"Znao si da su sve vile iz jednog jata međusobno u
srodstvu. Znao si da su Ljuba i tvoja mati u srodstvu. E,
pa, tako smo i ti i ja. Uostalom, kod nas vila to nije ni
važno; mi ne ulazimo u bračnu zajednicu međusobno,
samo ponekad s ljudima. Ali, da, ti i ja smo blizak rod."
Miloš se opet okrete Ravijojli. "Rojla, nedaleko
odavde sam našao lepo mesto pa sam mislio…"
144