29.
Miloš je odlučio da ode u Vilingor da poseti Rojlu i
Iskru.
Od Dunava je išao jednom klisurom pored nekog
potoka. Potok je bio bistar, a predeo je bio očaravajući.
Selo na koje je naišao bilo je malo.
Miloš nije voleo da vodi sa sobom veliku pratnju. S
njim su bili samo lepi Milenko i još dva momka.
Smatrao je da je to sasvim dovoljno u ovom pitomom
kraju.
Naiđoše na prelep proplanak na jednom uzvišenju.
Odatle se pružao pogled na Dunav, koji je ovde bio
vrlo širok. To je bila široka zaravan kao stvorena da se
na njoj izgradi dvor. Naravno da nije mislio na
utvrđeni dvorac, zamak, nego na običnu seosku kuću,
letnjikovac, u koji bi dolazio na odmor i radi lova, jer
je primetio da u okolini ima dosta divljači.
Na putu sretoše seljaka koji se vraćao iz vodenice.
"Prijatelju, kako se zove tvoje selo?", upita ga Miloš.
"Dvorište, gospodaru", odgovori seljak presrećan
što ga velmoža zove 'prijatelju'.
'Vidi, oni kao da su znali da je tu mesto za dvor',
pomisli Miloš.
139