"Nije? Znači, neka ti je zarobila srce? Je li neka
odavde?"
Miloš klimnu glavom.
"Ravijojla", promuca ojađeno. "Trudna je."
"Naša Rojla? Pa ona je divna devojka! Lepšu ne
možeš naći nadaleko. Čestitam, sine!"
Miloš proguta gvalju što mu se skupila u grlu.
"No, šta je? Čemu takvo lice? Branče i Živko su
stari drugari, nema tu nikakvih prepreka."
"Ima, dedo. Rojla se zamonašila, neće da se udaje."
"Kako? Zar su je primili?"
"Primili su je pre nego što su išta znali. Majka
igumanija je moja baba tetka Zagorka, nekadašnja
predvodnica vila u Vilingoru."
"A zna li ona da je dete tvoje?"
Miloš slegnu ramenima.
"Ja… verujem da zna. Znaš da se od vila ništa ne
može sakriti."
"Znam. Ali i ti si jedan od njih. Verujem da će
Zagorka učiniti nešto za tebe."
"Već su učinile. I ona i Rojla. One misle da je tako
najbolje da bih ja bio slobodan."
"E, sinko, ja tu ne mogu da ti pomognem, u
crkvene stvari se ne mešam. Da su samo Jarilo i Lada u
pitanju, mogao bih nešto da pokušam, oni su naši.
Doduše, da se oni pitaju, nikakvih teškoća ne bi ni bilo.
Ne znam. Najbolje da pitaš popa Ratka šta da radiš."
Miloš se seti kako se prošli put rastao s Ratkom i
pretrnu. Zar sad da ga molim za pomirenje?
"Šta je?", upita Dobrota. "Zar i s njim imaš neki
125