" Bogovi neka su s tobom, Braniloviću ", otpozdravio je.
' Da li deda zna da sam sad ja vojvoda?', pitao se
Miloš. " Ili više voliš da te zovem vojvodo?", upita Dobrota. " Nije važno, dedo. Najviše volim kad me stari poznanici zovu onako kako su navikli. Ali, priznajem da sam se pitao da li znaš da sam vojvoda."
" Naravno da znam ", odgovori deda. " Zar misliš da bi Branilo propustio da se pohvali da ga je na mestu vojvode nasledio sin i da je on od sad samo starosta.
" Zar ti još učestvuješ u radu Veća staraca?", ne izdrža Miloš.
" Što? Misliš da sam previše mlad za to?", nasmeja se Dobrota. " Nego, uđi. Znam da si došao da razgovaramo. Hajde tamo pod lipu."
Miloš prekorači ogradu pa pođe preko travnjaka prema lipi pod kojom je bio stočić sa dve klupe jedna naspram druge, sa obe strane stola. On sede tako da bi mogao da vidi kako se deda gega idući utabanom putanjicom kroz vrt prema njemu. Deda se zapravo nije starački gegao, to je njemu bio urođeni način hoda otkako zna. Išao je dosta hitro za jednog starca.
" Čime da te ponudim, Miloše? Hoćeš li vino, pivo ili medovinu?", upita deda. " Šta ti izabereš, dedo ", reče Miloš. " Onda vino, jer želim da ti ponudim i jedno posebno jelo uz to." Deda uđe u podrum koji je bio odmah pored ulaza u kuću. Vrati se noseći veliki glineni vrč koji stavi na
122