26.
Videli smo ranije da su Miloš i njegovi drugovi iz
učilišta, u učilištu usavršili veštinu prenošenja misli
na daljinu, tako da su mogli međusobno da opšte mis-
lima. To je Milošu naročito bilo lako sa bliskim osoba-
ma: Vedranom, Srđom, Ravijojlom. Sa nešto većim na-
porom mogao je da opšti i sa Florom i Velinkom, ali to
mu sada i nije bilo potrebno.
Sa velikom lakoćom je opštio sa Rojlom. Tako je od
samog početka znao pravi razlog što se Rojla zamo-
našila. Bio je presrećan, ali istovremeno i tužan što su
mu oba deteta, i Milosnino i Ravijojlino, daleko od nje-
ga. Bilo mu je potrebno da s nekim potpuno otvoreno
porazgovara, da podeli radost i tugu, da ga posavetuje.
Mogao je da podeli radost sa Branilom, od koga nije
imao razloga da bilo šta krije, i koji je bio i deda detetu,
ali, kako da mu objasni zašto je krio svoju vezu s
Rojlom i zašto je nije ženio. Zato je odlučio da ode kod
Dobrote, starog seoskog staroste, čoveka koji je, osim
velikog strpljenja da ga sasluša, posedovao i veliko
razumevanje zasnovano na stogodišnjem iskustvu.
Zatekao je Dobrotu u vrtu. Nekoliko trenutaka je
stajao i gledao stogodišnjaka kako plevi korov oko
mladog luka. Nije mogao da veruje svojim očima da
čovek od preko sto godina može da se savije toliko, a
da ne pobode glavu u zemlju.
"Dobar dan", pozdravio ga je. "Srećan rad, dedo."
Dobrota se hitro uspravio i pogledao ga.
121