odjednom istrčao pred njega, i to levom rukom. Od
tada je počeo da gađa pokretne mete. Baka bi ga
poslala na utrinu da uhvati gusku za ručak, a on bi je
ubio nožem umesto da je juri i hvata. Jedina nevolja
takvog lova bila je buka koju su posle stvarale ostale
guske, uznemirene samrtnim letom one pogođene. I
tragovi krvi koji su ostajali na tlu.
Sada je Miloš jahao Ždralina držeći topuz levom
rukom i obilazio oko ledine. U prolazu je udarao
topuzom stabla oko ledine. Kora je otpadala, iz drveta
su curili sokovi. Njemu je bilo žao, znao je da je to
zločin prema prirodi, ali šta da radi, kako drugačije da
vežba i snagu i tačnost udarca? 'Nije to ništa, obnoviće
se kora', mislio je.
"Kobiliću, šta ti to radiš", preseče ga glas Banović
Strahinje. "Zar nije sekira pogodnija za seču drveća?"
"Nije seča, bane", odgovori Miloš. "Leva ruka mi je
slabija od desne, pa hoću da je ojačam."
"Bogami, dobro si je ojačao. Vidi, tvoj udarac
levom je jači od mog udarca desnom. Šta više imaš da
vežbaš?"
"Leva mi nije tako tačna kao desna, dogodi mi se
da promašim metu.
"Koliko vidim, sasvim je tačna, nisi nijednom
promašio otkad te ja gledam."
"To sada kad sam uvežbao, inače…"
"Miloše, slušaj", započe ban blago, "je l' ti to hoćeš
da pobediš zbog moje nećake, zbog princeze Olivere?"
"Obećao sam joj da ću pehar posvetiti njoj", reče
Miloš.
101