Topuz je već bio ništo drugo. To je, ustvari, ono što
narod zove batina ili mlatač – štap sa zadebljanjem na
jednom kraju. E, ali je to zadebljanje dobilo i gvozdeni
okov tako da je topuz bio mnogo teži od obične batine.
Da bi se njime rukovalo bila je potrebna izuzetna
snaga. I zato je Milan u tome bio najbolji. On je u oče-
voj kovačkoj radnji svakodnevno rukovao čekićem,
alatkom koja je veoma nalik topuzu. Miloš nije slabić,
ali je znao da se ne može meriti s nekim ko je već to-
liko uvežban kao Milan. Zato je uporno vežbao iz dana
u dan. Sad je vež mogao da udarcem topuza uzdrma
svakog protivnika, ali trebalo ga je oboriti s konja, ako
su borbe s konjima, odnosno oboriti protivnika na
zemlju i stati mu nogom na grudi, ako su obojica
pešaci.
U gađanju strelom Miloš nije bio ništa slabiji od
preostale trojice svojih drugova iz učilišta, čak je bio i
nešto bolji. Ali ima nešto u čemu je Miloš bio bez
premca, a to je – jatagan, dugačak nož ili kratki mač
koji je Miloš koristio na poseban način – bacao ga i
njime pogađao metu. To je uvežbao još kao dete, u
Vampirači, šumi koja se od Jaska proteže prema
seoskom groblju.
Najpre je gađao drvo koje bi odabrao. Najčešče je
birao neko mekše drvo: vrbu, topolu ili lipu. Tom
prilikom jatagan bi se zario za pola pedlja u drvo dok
bi mu korice treperile. Vežbao je i desnom i levom
rukom, sve dotle dok nije postigao da i levom pogađa
metu isto tako tačno kao desnom.
A onda je, sasvim slučajno, pogodio zeca koji je
100