"Bolje te našao, veleuvaženi gospodine", uzvrati
Miloš.
"Biće dovoljno samo 'gospodine'", reče Simon.
'Veleuvaženi' je samo za zvanične prilike."
"Kako ti kažeš, gospodine", saglasi se Miloš.
"Reče mi stražar da si me tražio", produži Simon.
"Kojim povodom?"
"Imam jednu molbu za tebe, gospodine".
"Reci, kako mogu da ti pomognem?"
"Meni ne treba pomoć, reče Miloš, "ali treba onom
mladom čoveku koga osudiste na smrt. Milutinu iz
Krsne. Rad sam da otkupim njegov život", Miloš zaz-
vecka dinarima u kesi za pojasom.
Simonu zablistaše oči od pohlepe i Miloš shvati da
nije pogrešio što ga je tako procenio.
"Po gradskom zakonu doista postoji mogućnost
otkupa kazne, ali – da li ti imaš dovoljno novca za to?",
sumnjičavo će Simon.
"Imam nešto, a da li je dovoljno, zavisi od cene",
reče Miloš.
"Cena otkupa za smrtnu kaznu je pedeset dinara,
ali tebi dajem popust deset dinara. Dakle, ako imaš
četrdeset dinara, Milutin je tvoj."
"Dogovoreno", pristade Miloš sećajući se da ga je
otac upozorio da čuva novac da bi mu istrajao sve vre-
me puta, dakle, za dve godine koliko je zamislio da
provede na putu. 'Daće bog da usput nešto i zaradim',
mislio je.
Miloš razveza kesu i poče da broji novce.
"Dovedi osuđenika!", zapovedi Simon stražaru i
92