već beži, ako im možeš uteći. Rekla bih da ti je konj
brz. Najbolje da nisi ni pošao na put. Carstvo se
raspada, vlast je slaba, putevi nesigurni."
"Pa sad ne mogu nazad, već sam pošao", reče Miloš.
"A odakle si i kuda si krenuo, mladiću?", upita
krčmarica.
"Ja sam Miloš Kobilić, sin vojvode Branila iz Gra-
dine", reče Miloš, "a pošao sam na put po očevoj želji i
preporuci kneza Lazara, bog mu dao zdravlja, da upo-
znam zemlje i ljude i steknem pameti; ukratko – pošao
sam da odrastem."
"Dobro ti je knez preporučio", dočeka žena.
"Odrašćeš sigurno, ako poživiš dovoljno dugo. Bolje da
se knez pobrinuo za sigurnost zemlje i puteva."
"Dovoljno sam odrastao da se mogu i sam pobri-
nuti za svoju sigurnost", odreza Miloš kivan što ova
žena misli da je on još uvek samo dete.
"Dobro, gospodine, kako ti kažeš. Samo… ne bih
volela da sam na mestu tvoje majke."
Milošu je već postalo neugodno. Izvadi iz pojasa
kesu sa novčićima, izvadi srebrnjak i spusti na sto.
"Je l' ovo dovoljno?", upita.
"Jeste, gospodine, bog ti dobro dao. Zbogom
pošao."
"Zbogom ostajte", reče Miloš pa izađe iz krčme.
Ždralin je još uvek bio na istom mestu i nervozno
cupkao. Ja sam se napojio, a on nije, pomisli Miloš pa
dohvati uzde i povede Ždralina niz padinu prema
potoku koji je još pri dolasku primetio odmah ispod
puta. Razmišljao je da li da se vrati na put kojim je
75