E-BOOK Slobodan Anić - Vilina gora | Page 75

već beži, ako im možeš uteći. Rekla bih da ti je konj brz. Najbolje da nisi ni pošao na put. Carstvo se raspada, vlast je slaba, putevi nesigurni." "Pa sad ne mogu nazad, već sam pošao", reče Miloš. "A odakle si i kuda si krenuo, mladiću?", upita krčmarica. "Ja sam Miloš Kobilić, sin vojvode Branila iz Gra- dine", reče Miloš, "a pošao sam na put po očevoj želji i preporuci kneza Lazara, bog mu dao zdravlja, da upo- znam zemlje i ljude i steknem pameti; ukratko – pošao sam da odrastem." "Dobro ti je knez preporučio", dočeka žena. "Odrašćeš sigurno, ako poživiš dovoljno dugo. Bolje da se knez pobrinuo za sigurnost zemlje i puteva." "Dovoljno sam odrastao da se mogu i sam pobri- nuti za svoju sigurnost", odreza Miloš kivan što ova žena misli da je on još uvek samo dete. "Dobro, gospodine, kako ti kažeš. Samo… ne bih volela da sam na mestu tvoje majke." Milošu je već postalo neugodno. Izvadi iz pojasa kesu sa novčićima, izvadi srebrnjak i spusti na sto. "Je l' ovo dovoljno?", upita. "Jeste, gospodine, bog ti dobro dao. Zbogom pošao." "Zbogom ostajte", reče Miloš pa izađe iz krčme. Ždralin je još uvek bio na istom mestu i nervozno cupkao. Ja sam se napojio, a on nije, pomisli Miloš pa dohvati uzde i povede Ždralina niz padinu prema potoku koji je još pri dolasku primetio odmah ispod puta. Razmišljao je da li da se vrati na put kojim je 75