" I ja sam ", reče Miloš. " Užinao sam kod Borka i Stane."
" Ali, možeš malo da se zasladiš ", reče Mileva, " Uzmi pite. Od duleka je."
" Od duleka? E, to ne mogu da odbijem " reče Miloš pa uze parče pite.
" Miloše, znam da ti sada svi dele savete tako da ti je to već i dosadilo ", započe Ratko. " Zato oprosti što ću se i ja nadovezati, ali – neću mnogo. Daću ti samo jedan, nadam se dobar, savet: Ne ulazi u nepotrebne sukobe, naročito ako nisi siguran da ćeš izaći kao pobednik. Toliko." " Hvala, oče Ratko ", reče Miloš,“ i – zbogom ". " Neka te Svetovid čuva, sinko ", reče Ratko. Miloš se začudi što čuje takav pozdrav iz usta krišćanskog sveštenika, ali ništa ne reče. Verovatno Ratko misli da mi je draže da čujem slovenski pozdrav, pomisli. Možda sad ja treba da učinim nešto krišćanski. " Idem da se pomolim ", reče Miloš i pođe ka crkvi. " Tako i treba ", reče Ratko. " Pre svakog većeg poduhvata treba se pomoliti."
Iako je od krštenja, svoga i celog sela, išao u crkvu svake nedelje i za važne krišćanske praznike, Miloš, ali i svi Gradinjani nisu sebe smatrali krišćanima jer su i dalje verovali u stare bogove i njima se obraćali kad ustreba. Pop Ratko, koji ih je pokrstio pre nešto više od godinu dana, nije im to zamerao; znao je da je teško tako najednom izmeniti čitav pogled na svet i postati nešto drugo. Važno je da su oni pristali da izgrade crkvu i pokrste se što su stotinama godina
55