nja iako je malo ko u selu jahao; ljudi su radije išli
peške.
"Bog ti dobro dao, Miloše", reče Ratko. "Hajde sedi
malo s nama."
Mileva je bila lepuškasta ženica, milog lika i blagog
pogleda, ali je Miloš zazirao od nje zato što je odvukla
njegovog 'druga' iz 'njegove' kolibe. Zato se sada uste-
zao da sedne s njima.
"Miloš je možda ljut na mene što sam te odvela iz
njihove kuće", reče Mileva bez ustezanja.
"Nisam ljut", reče Miloš, "samo mi je krivo".
"Pa to i kažem", reče Mileva. "Ali, Miloše, moraš
shvatiti jednu stvar. Ajd' sedi da razgovaramo!", poka-
za mu klupicu naspram sebe dok je Ratko sedeo na
stolici u čelo stola.
Miloš sede.
"Vidiš, Miloše, ti si još mali, hoću reći mlad; kad
budeš stariji shvatićeš da odrasli ljudi, muž i žena,
teže da imaju sopstvenu kuću, kao i ptice što svijaju
sopstveno gnezdo čim odrastu i nađu sebi para."
"Shvatam, gospođo", reče Miloš da ne bi opet
slušao suvišne pouke. "Ja sam došao da se oprostim s
vama, idem na put."
"Kuda? Zašto?", iznenadi se Ratko.
"Zapovedio knez", odgovori Miloš. "Da putujem, da
upoznam zemlje i ljude, da odrastem. To je kao neka
vrsta učilišta posle učilišta."
"Dobra mu je ta zapovest", reče Ratko. "Da nije on,
ja bih ti to rekao kad budeš malo stariji. A kuda
nameravaš, Miloše? Ne valjda, u Vilingor?"
53