mnogi drugi. Ali Branilo neće to učiniti.”
“Neće, jer još nije dovoljno pohlepan za slavom i
moći. Molimo bogove da tako i ostane. Ali, hajdemo,
treba kunićima da dam detelinu.”
Vratiše se do kunićarnika. Dobrota se saže, uze
platno koje mu je bilo privezano oko pojasa kao kece-
lja pa ga rasprostre po zemlji. Zatim rukama nakupi
deteline i stavi na platno. Napravi zavežljaj i ponese ga
do ograde kunićarnika pored koje su bile jasle napra-
vljene od letava. Stavi detelinu u jasle pa se okrete da
pokupi ostatak, ali Miloš je već pokupio i nosio.
“Nije trebalo da se mučiš, Miloše.”
“Nije to nikakva muka. Zadovoljstvo mi je da
pomažem ljudima. Koliko imaš kunića?”
“To se ne zna. Nemoguće ih je prebrojati. Stalno se
komešaju. Osim toga, nisu svi tu. Neki su u jazbini, a
neki… Eno pogledaj!”
Dobrota pokaza na dva kunića koji su 'napadali'
glavicu kupusa u vrtu.
“Pa oni ti uništavaju vrt!”, uzviknu Miloš.
“Neka, vrt je njihov, za njih sam ga i posadio. Ali,
nešto i ostane. Nekad ne znaju šta više vole, kupus ili
detelinu, ali se češće odluče za detelinu. – Ne može se
znati koliko ih ima jer se to stalno menja. Stalno se
kote novi, stalno ih odnose kopci i druge grabljivice,
ali, neka, fala Dabogu, ima i za mene i za njih. Vidiš
ovaj moj prsluk?”
Miloš tek sada obrati pažnju na Dobrotin prsluk
koji je on nosio preko golog tela sa krznom okrenuim
van. Bio je načinjen od raznobojnih kožica kunića,
371