Brančevo
“Daro, ne budi luda”, govori Vedrana svojoj sestri
Dari idući za njom južnim bedemom.
“Nisam luda, znam da će danas doći.”
“Znam i ja da će doći. Ali, Daro, on je oženjen; ima i
dete. Tebe se, možda, nije ni setio sve ovo vreme.”
“E, pa sad će da se seti”, uporna je Dara. “Kad ga ja
stegnem u zagrljaj, ima svega da se seti i nikad više
neće otiči od mene.”
Dara je petnaestogodišnja lepotica, duge smeđe
kose i tankog struka. Liči na Vedranu i svakom bi već
na prvi pogled bilo jasno da su sestre. Dara je, među-
tim viša i snažnija od Vedrane koja je sićušna i izgleda
krhko, ali je, zaravo izuzetno snažna što se vidi po
njenom čvrstom i skladnom hodu.
Hodale su južnim bedemom zamka koji je gledao
na selo Gradinu koje je ostalo u podgrađu.
“Eno ga!”, uzviknu Dara pokazujući prstom jahača
na alatu, koji je zastao na utrini, ispred Jabuke.
“Dobro, i šta sad? Hoćeš li da mu trčiš u zagrljaj?
Očito je da će svratiti kod Koviljke.”
“Neću, čekaću ga ovde”, kaže Dara skrušeno
shvativši da Miloš ne žuri da je vidi.
Zamak Gradina, zapravo utvrđeni dvor vojvode
Branila, sagrađen je pre godinu dve na brežuljku, na
samom ušću Jaska u Dunav. Selo je moralo ostati u
podgrađu jer niko ne bi mogao da izgradi tako duga-
čak bedem koji bi obuhvatio celo selo. U utvrđenju su
349