poljubio Milosnu.
“A ona?”, upitao je. “Je li gladna?”
“Sad nije”, reče Milosna. “Upravo sam je nahranila.”
“Znači, Vidra Koviljka?” osmeli se sad Miloš da
upita.
Milosna sretno potvrdi glavom. “Zar nije lepa?”
“Mora biti od takve mati.”
“I takvog oca”, uzvrati Milosna. “Tako sam srećna
što je Jarilo, od svih vila, upravo mene izabrao da je
rodim.”
“Nije Jarilo”, osmehnu se Miloš, “nego Lada. Da je
Jarilo bio bi dečak.”
“Svejedno. Neki od bogova. Važno je da sam ja mati.
Najsrećnija mati na svetu.”
“Sutra ćemo je posvetiti, dolaze svi na čast, pa
ćemo to iskoristiti za ritual posvećenja.”
“Ali, ja ne mogu ništa pripremiti, još se nisam
oporavila”, usprotivi se Milosna.
“Zar je tako naporno?”
“Kad bi samo znao. Da me Vida nije držala, dušu
bih ispustila.”
“Možeš li ustati?”
“Mislim da ću moći, ali ne znam hoću li moći otići
do hrasta.”
“Moći ćeš. Ja ću te preneti ako treba.”
***
Hrast gde su se obavljali retki verski obredi, bio je
najstarije i najgranatije drvo u šumi. Stajao je na pro-
336