bureta, u njemu je bilo vode skoro do vrha i više nije
isticala.
“E, sad možemo ono grožđe iz mešina da sipamo u
bure”, reče Miloš, sad više neće da ističe.”
“Svaka čast Miloše! Svašta ti znaš. Meni je juče bilo
došlo da ga razbijem i zapalim, kad sam video kako
kulja voda iz njega.”
“Gledao sam od drugih i učio, Milutine”, reče Miloš.
“Tako nastaje čarolija, kad naučiš sve o stvarima i
kako da te slušaju.
Doneli su mešine i grožđe koje su juče stavljali u
njih prebacili u bure koje su smestili u Milosninu staru
kuću.
“Bolje da smo bure stavili kod Čarne u podrum”,
reče Milutin, “ovde je pretoplo.”
“U pravu si, Milutine, ovde je zaista pretoplo danju
kad sunce ugreje, ali je bar vreme stabilno, a ja sam
primetio da se vrenje najbrže obavlja kad je vreme
promenljivo. A ja hoću da vrenje što pre započne, da
vidim kako je vino od divljeg grožđa.”
Vrenje je započelo takoreći odmah jer se vreme
sutradan promenilo. Dunuo je vetar i doterao mrke
oblake iz kojih je počela da pada prvo kiša, a tokom
sledeće noći napadao je i pedalj snega. Utisak
hladnoće sad je bio veći nego prethodnih dana, ali je
Miloš znao da nije stvarno tako – sneg je ljudima
davao osećaj hladnoće. Zato je svakog dana prilazio
buretu i osluškivao da čuje blago strujanje, poput
predenja mačke. I čuo ga je trećeg ili četvrtog dana:
vrenje je započelo.
329