kojih ćemo uzeti reznice kad utonu u zimski san.”
“A sad da pređemo na užinu”, reče Slavna. “Milutin
je juče bio vredan i doneo prase iz šume”.
Čarna otrča i iznese oveće grne. Kad skide poklo-
pac zapahnu ih oblak pare s mirisom pečenog mesa.
Videlo se da je vršnik tek izvučen iz vatre.
“O, pa to, zapravo više i nije prase”, reče Miloš.
“Nije. Nazime je. Ali nije ni vepar kakvog si ti ulovio
sa samo sedam godina.”
“Nisam ga lovio. Ubio sam ga u samoodbrani.
“Ali, meso ste posle pojeli.”
“Jesmo. Šta bismo drugo radili s njim.”
“Znači, ipak je lov”, zaključi Milutin.
“Ako se tako gleda, da.”
“Tako se gleda. Ako meso divljači koristiš u ishrani,
to je lov. A ako divljač ubijaš iz drugih razloga, onda je
to divljaštvo.”
“A, pa nije uvek”, pobuni se Miloš. “Ako u šumi ili
polju naiđeš na iznemoglog, bolesnog jelena, ubićeš ga
da mu prekratiš muke. To nije divljaštvo.”
“To nije. To je dobro delo”, reče Slavna.
Kad Čarna donese i hlepćiće, metnu ih na astal i
reče:
“Izvolite, služite se.”
“Zar nemaš i neku zelen uz ovo?”, upita Miloš.
“O, zaboravila sam!”, uzviknu Čarna pa otrča i do-
nese kalenicu sa sitno isečenim kupusom i krastav-
cima začinjenim uljem, sirćetom i solju.
Poče jelo. Meso i hleb su uzimali rukama, kupus i
krastavce prstima; nikome nije bilo ni na kraj pameti
322