grozd upao u njega.
Milosna je imala vinogradarske makaze za
orezivanje, onakve na kakve je Miloš navikao u
Gradini.
"Je l' imate još neke makaze?", upita on.
Stojan i Novak behu već odmakli nekoliko koraka.
Brzo su brali, ali je Miloš bio siguran da će ih stići.
"Samo te jedne", odgovori Novak. Njima se samo
gospodar služi, ali, eto, sad je odlučio da ne bere, pa ih
je dao mladoj gospodarici."
"Ako ti je zgodnije makazama, evo ti", reče Milosna.
"Daj meni nožić."
Miloš joj pruži nožić zahvalno joj se smešeći.
Smatrao je da u ovim okolnostima nije mogao da nađe
bolju ženu za sebe.
Samo... On nije nameravao da se ženi. Nije mogao
da zamisli trenutak kako se vraća u Gradinu sa ženom
i možda i detetom. Šta da kaže svojima, baki Koviljki,
ocu Branilu, pomajci Cveti, sestrama Zori i Dani? A
kako tek da se opravda pred Ravijojlom i Vedranom?
Da, i Srđom. Treba prvo Vedrana i Srđa da se uzmu,
oni se vole odavno, još iz učilišta. Ali, kako sve to da
objasni Milosni? Neka zasad ostane ovako, možda će
se sve nekako samo rasplesti.
Bilo je četiri–pet redova plovdine i svako od njih je
brao po jedan red. Sunce ih je grejalo pravo u leđa.
Kad je počeo znoj da im se sliva niz lice, Vidak uze već
puno vedro i ode nekud. I Miloševo vedro je bilo već
skoro puno.
"Vidak ode da nam donese užinu", reče Stojan.