kakvi su to iznenadni gosti. Brzo siđoše niz onih pet
stpenika koliko je doksat bio uzdignut od tla i nađoše
se pred Momčilom. Naviknuti još uvek na poslušnost u
bivšoj družini, stadoše jedan do drugog.
"Zapovedaj, gospodaru!", povikaše u jedan glas.
Iako je Momčilo pokušavao da ih oduči da ga više
ne zovu 'gospodaru' to jednostavno nije bilo moguće;
Momčilo je bio bar dvadesetak godina stariji od njih
pa nisu mogli da prisile sebe da ga zovu imenom.
'Onda me zovite vojvodo', predložio im je Momčilo. 'Pa
to nam je isto. Vojvodo ili gospodaru, svejedno je, a
ovako smo navikli.' I tako je i ostalo.
Bili su to već sredovečni ljudi, otprilike Branilove
dobi, zaključio je Miloš. U očima im se videla odanost i
spremnost da izvrše svaku Momčilovu zapovest.
"Momci, ovo su moja kći Milosna i njezin verenik
Miloš. Ostaće neko vreme s nama pa im se nađite za
sve što im treba. Jeste li razumeli?"
"Jesmo, gospodaru."
"Stojane, napoji njihove konje, odvedi ih u štalu i
daj im zobi", zapovedi Momčilo.
Stojan, vidno mlađi od njih dvojice, odmah se
okrete i pođe da izvrši zapovest.
"A ti, Vidače, vodi ih u jedilnicu i daj im nešto da se
okrepe."
Vidak, lep i visok muškarac prosede kose, obrati im
se:
“Gospodarice Milosna, gospodaru Miloše, budite
ljubazni i pođite sa mnom."
Naravno da je Milosni i Milošu smatala preterana
278