"Ja moram kući", reče Miloš. "Moram pomoći ocu
da sagradi zamak. Tako mu je knez zapovedio."
"Ali, zar nisi rekao da ćeš ostati na putu barem
jednu godinu", pobuni se Milutin, "a ti nisi izdržao ni
pola leta."
"Sačekaj bar da prođe zima", reče Čarna. "Evo,
Milosna te prima pod svoj krov, a i njoj treba neko, da
ne bude sama. Je l' tako, mama?"
"Pa tako je", složi se Slavna. "Nema nikakvog raz-
loga da žuriš kući, ako si več rekao da ćeš na putu
provesti celu godinu. Ostani, Miloše!"
Ma koliko čeznuo za kućom, Miloš se seti da je
njegov prvobitni naum bio da na putu ostane makar
jednu godinu, da je nameravao da nauči turski jezik, a
to ovde, među vilama, ne može. Mora, dakle, ići dalje."
"I meni si nešto obećao", javi se Milosna.
Miloš se seti svog obećanja da će je odvesti u
posetu njenom ocu, vojvodi Momčilu. On sigurno zna
gde Turci obitavaju.
"Pa dobro. Ostaću do proleća, ali ni dan više", reče
Miloš odlučno. Milosna, Čarna i Milutin oduševljeno
zapljeskaše.
"A kako ćeš znati kad stigne proleće?", upita Slavna.
"Po koprivama", reče Miloš. “Kad se mlade koprive
razlistaju i kad se lišće može brati i koristiti za pitu,
znači da je stiglo proleće."
"Pametan si ti dečko", reče Slavna. "Nema
opipljivijeg dokaza da je proleće stiglo."
"Slavna, imam jedno pitanje za tebe", reče Miloš.
"Pitaj, Miloše", reče Slavna.
243