da im je pojačavao volju za jelom.
Donese zatim plitke drvene tanjire, stavi na njih
svakome po jednu ribu pa reče:
"Prijatno".
'Ja bih i malo hleba', pobuni se Miloš.
"O, oprosti, potpuno sam zaboravila", reče Milosna
pa ode i donese lepinjice.
Miloš odavno nije jeo nikakvu ribu. Doduše, on je
više voleo dunavsku ribu: šarana, soma, kečigu pa i
štuku, pastrmka mu nije bila dovoljno masna, ali je na
nju navikao u Vilingoru. Zato je sad sa zadovoljstvom
prionuo na pastrmku iako nije bila skroz po njegovom
ukusu.
Riba je bila dobro začinjena i ukusna. Zaključio je
da je onaj beli prah koji je Milosna posula po povrću i
travama zapravo so.
Da li to oni imaju negde rudnik soli, pitao se, ali je
smatrao da je to nemoguće, so se nabavljala iz Bosne,
od kralja Tvrtka, ili su Dubrovčani donosili morsku so
sa Pelješca. Vilina Gora mu nije delovala kao da sadrži
so, previše je šumovita.
'Gde nabavljate so', ipak upita.
"Ne treba nam so", reče Milosna, "Ima jedna stena
koju kad izmrvimo daje prah koji je isti kao so. Sa njim
sam začinila nadev, ako si video."
'Pa vi imate rudnik soli, a da to i ne znate', reče
Miloš.
"Kakav rudnik, obična gola stena na kojoj ništa ne
raste".
'Ali je ta stena od soli i vi je tako i koristite. A da se
232