"Tako je. Ovo je planinski kraj, reke su brze, hladne
i bistre. Samo pastrmke ima."
'Biće dobra i pastrmka. A ko će ih upecati?'
"Mi ćemo. Idemo odmah da ti posle mogu staviti
melem. Ali nemam udicu."
'Ne treba. Daj mi samo jedan oštar kolac, koplje mi
ostalo na konju.'
"Doneću ti koplje", reče Milosna i odlete.
Miloša zazebe pomisao na Ždralina. Okako je
zatravljen sad je prvi put pomislio na njega. Znao je da
se Milutin pobrinuo za konje, ali ga je grizla savest što
se nije raspitao za njega. Počeo je sebe da optužuje za
nemarnost.
"Ne brini, Miloše, Ždralin ti je dobro", reče Milosna
vrativši se s kopljem. "Čarna i Milutin su se pobrinuli
za sedla i uzde, a njih pustili na pašu. Pasu gorsku
travu i piju gorsku vodu. Žive slobodno u prirodi i
ništa im ne fali. Hajde. Uzmi koplje i idemo.
Milosna mu pruži koplje i on ustade pridržavajući
se za njega. Htede da poleti prema reci pored koje su
došli, ali ga Milosna zaustavi.
"Ovamo", reče i polete na drugu stranu.
Miloš polete za njom. Odvela ga je na prekrasno
modrozeleno jezerce skoro pod samim južnim vrhom.
Bilo je veoma naporno lebdeti iznad jezera sa
kopljem u ruci i vrebati pastrmke. Osećao se kao
kobac koji vreba zečeve i manje životinje. Srećom,
voda je bila prozirna tako da su se ribe mogle izbrojiti.
Brzo je ulovio dve oveće pastrmke koje je Milosna
stavila u vrećicu.
230