"Miloše, možda te Milosna sad čeka", upozori ga
Milutin.
"Pa pusti momka da se okrepi", pobuni se Čarna.
"Hoćeš li čaj, Miloše?"
Miloš odmahnu glavom.
'Samo vodu', pomisli.
Čarna skoči i ode da mu donese vodu. Donese je u
nečemu nalik na čašu, ali je bilo sjajno i providno,
ukrašeno šarama u boji.
'Pa to je staklo', seti se Miloš. Viđao je staklo na
prozorima učilišta u Vilingoru, ali je ono bilo ravno i
bezbojno; nije znao da ono može da se oblikuje i boji.
On iskapi čašu sveže vode još uvek držeći trešnju pod
jezikom. Zatim polako i oprezno ustade, pazeći da ga
ne zabole stopala.
'Idem ja', reče mislima.
"Idi, Miloše", reče Slavna, "Pa se vidimo kad te
Milosna izleči."
Govorila je glasno da bi i Milutin znao šta se
događa.
Miloš se vinu u vis i polete. Sad je znao kuda leti.
Najbliža koliba do Slavnine bila je Milosnina. Trebalo
je preleteti samo stotinak koraka i sleteti između tre-
šanja.
224