u redu. Nije prirodno da petnaestogodišnji dečak ima
toliku telesnu snagu.“
„Eto, zato ti i nisam rekao“, reče Miloš, „jer misliš
da to nije u redu.“
„Oprosti, nisam tako mislio“, požuri da objasni
Milutin. „Sve je u redu, samo je malo neobično, ništa
više. Ne sreću se svaki dan dečaci – vilenjaci. To je
sve.“
„Misliš da je meni lako što znam da me svi
smatraju čudnim“, reče Miloš. „Svi su me izbegavali i
nisu hteli sa mnom da se druže, jedino se Vedrana
družila sa mnom, a možda ni ona ne bi da nismo prvi
susedi.“
„A ta Ravijojla?“, upita Milutin.
„Nju sam tek posle upoznao, kad smo pošli u
učilište. Ona se nije rodila u Gradini nego na Miroč
planini.“
„Ali sad živi u Gradini?“, upita Milutin.
„Da, njen je otac iz Gradine pa se na Miroču oženio
i tamo ostao. Tek nedavno su se svi doselili u
Gradinu.“
„Znači, za tebe ne postoji opasnost da će vile da te
zatrave, ti si njihov“, reče Milutin.
Milošu je ova tvrdnja zazvučala kao pitanje, zato
malo razmisli pa reče:
„Pa ja ne znam zašto bi me zatravile, zašto bi bilo
koga zatravile?“
„Kako zašto?“, začudi se Milutin njegovom nezna-
nju. „Zato što vile to rade lepim mladićima. Zar nisi
znao?“
202