sa plićakom tako da o plivanju nije moglo biti ni go-
vora. Ipak, pronađoše mesto gde je neko produbio i
proširio korito i okupaše se. Posle nekoliko dana bez
dodira sa vodom, kupanje im je godilo.
„Hajde da vidimo šta Ognjan radi“, predloži Milutin.
Pođoše prema zvuku klepanja. U prednjem dvoriš-
tu, ispod granatog starog oraha, sedeo je Ognjan i ot-
kivao kosu.
„Dobro jutro i sretan rad, domaćine!“, pozdraviše
ga.
„Dobro uranili, momci“, otpozdravi im Ognjan.
Prislonjena uz orah stajala je kosa koju je Ognjan
već otkovao; sad je otkivao drugu. Milutin uze otko-
vanu kosu i oproba joj rez palcem kako to čine iskusni
kosači.
„Je l' dobra?“, upita Ognjan prekinuvši rad na čas.
„Nije loša“, reče Milutin, „samo, ja sam naučio da
svoju kosu otkivam sam.“
„E pa žao mi je, Milutine, ovo su Rajkove i Živanove
kose i njih otkivam ja. Ti ih posle gladi koliko hoćeš, ali,
ako bude trebalo da se opet otklepaju, opet ću to raditi
ja.“
„Dobro, dobro, samo kažem da kod kuće to radim
ja“, reče Milutin.
„Ti kod tvoje, a ja kod svoje“, preseče Ognjan
raspravu. “Nego, ako hoćete čaj, idite tamo na doksat,
neka vam Mileva iznese.”
Iako još nisu osećali glad, znali su da do užine treba
izdržati, a do nje je ostalo još najmanje četiri sata. Tek
što sedoše za astal kad iz kuće izađoše dve prekrasne
154