se noseći pun tanjir zrelih trešanja.
„Izvolite, služite se“, reče i spusti tanjir pred njih.
“Danas su nabrane.“
Milutin ispi vino iz svoje čaše, zatim nasu ostatak iz
bokala.
„Ja ne bih hteo da kvarim vino trešnjama“, reče on.
„I meni bi više odgovarala neka slatka pita, ali vino
je tako blago da se može piti i uz voće“, reče Miloš.
„Jeste, zaista“, složi se Milutin i maši se za trešnje.
Bile su krupne, tamnocrvene, čvrste i sočne.
„Ovi ljudi ovde svašta imaju. Bog im dao sve – i
stoku, i žito, i grožđe i voće. Raj zemaljski“, zaključi
Milutin.
„A opet bedno žive“, reče Miloš.
„Kako bedno, gde ti vidiš bedu?“, reče Milutin.
„Pogledaj im kuće. Male, skrome, oblepljene
balegom, krčme prazne, nigde raskoši, radosti i
veselja.“
„Ne znamo kako je unutra, nismo ulazili.“
„Ne treba ti da uđeš, vidi im se na licima. I, nema
napretka, sve je isto stotinama godina. Okamenjeno
kao i njihove kuće.”
„Možda je to zato što nemaju gospodara“, reče
Milutin.
„Imaju, ali nije tu“, reče Miloš. „Gazda treba da je tu,
da radi i usmerava, da pokreće ljude na dela. Moj
Branilo nije bio gopodar već samo starosta, ali sve što
se radilo u Gradini bila je njegova zamisao. Prikup-
ljanje letine i deoba zemlje u koledaru, oranje i setva,
berba i žetva, sve bi to prvo on osmislio i – narod je
128