Slaven i Živadin
Oko podne stigoše na raskršće. Tačno na raskršću
isprečila se krčma, široka kuća sa doksatom koji se
protezao celom širinom krčme i bio ograđen drvenom
ogradom visokom do pojasa. Iznad krčme sijalo je
sunce na osnovu čega zaključiše da je tamo jug.
Put se račvao ispred krčme što je značilo da mogu
poći jednim od dva kraka, na istok ili zapad.
Bez ikakvog dogovora sjahaše i privezaše konje za
motku koja stajaše desno od drvenih stepenica kojima
se penje na doksat. Zatim se popeše uz tri stepenika i
nađoše na doksatu.
Duž drvenih zidova levo i desno od ulaza bile su
postavljene dugačke niske klupe zastrvene prostir-
kama izatkanim od raznobojne vune tako da se na
njima moglo i odspavati. Ispred klupa su bili niski
stočići, nešto kraći od klupa jer su pored njih stajali
tronošci na kojima se takođe moglo sedeti.
Miloš i Milutin sedoše za jedan sto; Miloš na
tronožac a Milutin na klupu. Bilo je malo iza podne što
znači da je vreme ručku i oni su već pomalo osećali
glad.
Iz krčme izađe devojka koja svojim izgledom
Miloša podseti na Rojlu i on namah oseti čežnju za
kućom koju odmah potisnu i obrati pažnju na devojku.
„Dobro nam došli, gospodo“, procvrkuta devojka
slatkim glasićem, „šta mogu da učinim za vas?“
Govorila je srpski i Milutin odahnu što sad može i
122