“Nisam rođen kao plemić, ali mi je otac nedavno
postao vojvoda”, odgovori on. Odlučio je da ne
pominje svoje vilinsko poreklo ni majku, vilinsku
kraljicu.
“Pa to je to”, zaključi Ilijaz. “Tvoj otac je sigurno i
ranije bio ugledan čovek čim je postavljen za vojvodu”.
“Bio je seoski starosta”, odgovori Miloš.
“O”, uzviknu Ilijaz, “znači, ipak si plemićkog roda.
Ne može se to sakriti.”
Miloš odluči da se ne upušta u raspravu; ovi ljudi
su očigledno imali svoje shvatanje plemenitosti. I sam
je bio svestan da se njegov otac Branilo oduvek po
nečemu izdvajao od ostalih ljudi u Gradini, da su ga
ljudi uvek cenili i uvažavali više nego bilo koga drugog.
“A ti, Milutine? Šta je tvoj otac?”
Sad je Miloš shvatio da mora da prevodi da bi se
razgovor odvijao dalje i on se prihvati toga posla.
“Moj otac ima vunovlačaru i valjaonicu sukna”,
odgovori Milutin.
Ilijaz klimnu glavom.
“Lepo, nisi ni ti tikva bez korena. A može li se znati
kuda ste se uputili, momci?”
“Nigde određeno, upoznajemo svet”, odgovori
Miloš na šta se Milutin osmehnu zadovoljan što ne
mora da objašnjava zašto je otišao od kuće. “I tražimo
devojku za Milutina”, dodade Miloš, “naredio mu deda
da se oženi.”
“Pametno”, složi se Ilijaz. “Valjani momci i treba da
se žene na vreme. Koliko godina imaš, Milutine?”
“Dvadeset”, reče Milutin.
112