"Perëndia ju dha e mirë”, odgovori jedan na nekom
nepoznatom jeziku.
I sada se desi nešto čudesno što je Milošu tada bilo
neshvatljivo, a kasnije, kad je razmislio i setio se da je
vilenjak, nije mu više izgledalo čudno. On je čuo da je
čovek rekao “Bog vam dobro dao”, i ne samo to, od-
mah je znao da je to arbanaški jezik i znao je da su to
Arbanasi. Osetio je da može da razgovara s njima na
njihovom jeziku, zato upita:
“Çfarë fshat është kjo?” (Koje je ovo selo?)
“Blato”, odgovori mu više glasova. “Dhe, ku jeni ju
djema?”
“A odakle ste vi, momci?”, čuo je Miloš.
Kako sad da odgovori? Ako kaže da je iz Gradine, to
njima znači isto što i njemu Blato, selo za koje nikad
nisu čuli. Ne, reći će da je sa Dunava, to je ipak velika
reka, sigurno su čuli.
“Unë jam me të Danubit, nga fshati Gradina”,
odgovori Miloš. “Ai është nga një fshat në Krishna
Zidane.”
“Kemi dëgjuar për Zidane, por për Krishna dhe
Gradinu jo”, reče čovek, očigledno najugledniji među
njima, verovatno starešina.
“Mirë se vini, ju jeni mysafirët tanë”, reče čovek.
“Shumë i lumtur”, odgovori Miloš znajući da nigde
nije pristojno odbiti ponuđeno gostoprimstvo.
“Poziva nas čovek kod sebe u goste”, reče Milutinu.
“Otkud ti znaš šiptarski?”, ne izdrža Milutin da ne
pita.
Miloš zbunjeno zatrepta ne znajući šta da mu
109