Među Arbanasima
Put je u početku prolazio poljem, ali su se ispred
njih uzdizala brda. Pa ona uopšte nisu sivoplava, izne-
nadi se Miloš kad dođoše blizu i vide da nisu ni siva ni
plava kako su mu se činila iz daljine, nego zelena od
drveća kojim su obrasla, upravo kao i Dunavska greda
u njegovoj Gradini. Ali kad počeše da se uvlače među
brda i kad nebo nad njima postade samo uska pla-
vetna traka svetlosti, Miloš shvati da su ušli u neki
klanac. Ovo je slično kao Ratkov klanac!, uzviknu on u
sebi. Doista, s njihove leve strane skakutao je bistri
planinski potok u kome su se videle pastrmke. Miloš
nije navikao da se odupire želji zato zaustavi konja,
sjaha pa reče Milutinu:
“Milutine, izaberi mesto i naloži vatru idem ja da
nam ulovim koju pastrmku.”
“Pa nisi valjda već gladan, tek smo ručali.”
“Ali nismo jeli ribu odavno. Ja nisam, ne znam jesi li
ti?”
Milutin odmahnu glavom.
“Ne otkako sam otišao od kuće. Ali, kako ćeš ih
loviti kad nemamo udice?”
Miloš se nasmeja. Već je bio zagazio u potok.
“Evo ovako”, reče podižući uvis pastrmku koju je
već uhvatio rukama. “A imamo i koplja”.
“Ne može kopljem” reče Milutin. Stalno mrdaju,
nikad nisu na istom mestu.”
“Sad ćeš videti”, reče Miloš pa izađe iz potoka,
105