se boriš, a mlad si i snažan. Takvi njima trebaju."
"Pa šta da radim?", zapita se Miloš u neprilici.
"Da sam na tvom mestu, ja bih odustao od tog
nauma", reče Milutin, "šta će ti turski jezik?"
"Treba poznavati jezik svog neprijatelja", odvrati
Miloš, "manje ćeš ga mrzeti."
"Kakva ti je to sad mudrost?", začudi se Milutin. "Pa
neprijatelja i treba mrzeti."
Miloš odmahnu glavom.
"Neprijatelja treba pre svega razumeti. Jer, možda
ti i nije neprijatelj, možda ti se samo tako čini jer si
nešto pogrešno shvatio."
"Čudno ti je shvatanje, ali, neka ti bude. Pa šta si
odlučio? Hoćemo li među Turke?"
"Hoćemo, ali među njihove seljake", odluči Miloš.
"Tako ćemo izbeći njihovu vojsku, a seljaci sigurno i
bolje govore turski. Najbolji govor je uvek na selu."
"Pa hajdemo, onda!", skoči Milutin.
"Čekaj, nismo platili", seti se Miloš. "Mico!"
Mica izađe iza pregrade i priđe im zavodnički
njišući bedrima.
Miloš krišom pogleda Milutina koji je netremice
pratio njen hod, smešeći se. Kad ona priđe, Milutin joj
se obrati:
"Mico, oprosti što sam bio nasrtljiv, ali, ti si toliko
lepa da sam igubio glavu."
Mica se nasmeši:
"Znam, momče, ali i ti treba da znaš da ni na trgu
ne smeš rukama da pipaš robu koju nisi kupio."
"U pravu si", složi se Milutin. "Molim te još jednom,
102