beskrajnom svetu, i umoran na svom samačkom putu, pomeni mu
ime Božje, i time kao da si mu dao poštapač otežalim nogama i
rukama.
Kad navale na čoveka zli susedi, pa ga lažnim svedodžbama
dovedu do okova i tamnice i pridobiju zle sudije za sebe a protiv
pravednika, približi se stradalniku i šapni mu na uho ime Božje.
Zaista u tom trenutku suze će poći na oči njegove, suze – mastilo
nade i poverenja – i okovi teški učiniće mu se laki kao od lipova
drveta.
Neki kujundžija seđaše u dućanu na tezgi i kujući neprestano
upotrebljavaše ime Božje uzalud, ili kao kletvu ili kao uzrečicu. A
hadžija neki slušaše sa ulice i duša mu se uzmuti. Pa viknu hadžija
kujundžiju, da izađe napolje. A kad kujundžija izađe, hadžija se
sakri. Vrati se kujundžija i nastavi kovati. Opet ga viknu hadžija, a
kad kujundžija izađe, hadžija ćutaše i činjaše se nevešt. Vrati se
kujundžija, malo srdit i nastavi kovati.
Opet ga viknu hadžija, a kad kujundžija izađe, hadžija opet
ćutaše. Kujundžija, besan od ljutine, osori se na hadžiju:
- Vičeš li ti to mene, hadžijo i praviš šalu sa mnom kad ja imam
pune ruke posla?
Odgovori hadžija mirno:
- Zaista, u Boga su punije ruke posla, pa si Ga ti više puta
uzaludno viknuo no ja tebe. Ko ima pravo više da se ljuti – Bog ili ti,
kujundžijo?
A kujundžija se zastidi, vrati se u dućan pa podvi noge na tezgi
i jezik u ustima.
Neka vam, braćo, ime Božje neprestano treperi, kao kandilo, u
duši, u mislima i u srcu, no neka se ne diže do vrha jezika bez
važnog i svečanog trenutka.
O prečudno ime Božje, kako si moćno, kako si lepo, kako si
slatko! Neka bi umukla usta moja zanavek, ako bi te izgovorila
nemarno, vodeno i uzaludno.
Četvrta božija zapovest:
SEĆAJ SE DANA ODMORA DA GA SVETKUJEŠ; ŠEST DANA RADI I
SVRŠI SVE SVOJE POSLOVE, A SEDMI DAN JE ODMOR GOSPODU
BOGU TVOJEMU.
374