67. NA LJUBAVI NE TREBA ZAHVALJIVATI
Osvanulo je nedeljno jutro. Ratko je dojahao u Gradinu na
svom doratu. Koviljka je već ložila vatru u letnjoj kuhinji.
- Dobro jutro, vrednice - pozdravi Ratko.
- Dobro jutro - odgovori Koviljka. - Za mene nije čudo što sam
poranila, moram ručak i užinu da zgotovim. I to nedeljni. A kud si
ti tako poranio?
- Pa znaš… U crkvu.
- A da. Ja zaboravila da si ti još uvek pop, dok ne nađemo nekog
oženjenog.
Ratko sleže ramenima.
- Izvini Kovo, ali meni su skoro sedamdeset godina. Bilo bi besmisleno da se sada ženim.
- Znam, Rale. I ne zameram ti. Ali, kad bi našao neku mladu
koja bi mogla da razgori stari panj… Ima li takva u selu?
Ratko je pogleda. I sam je razmišljao o tome. Nije on još došao
do te starosti kad prestaje potreba za ženom. Ali, žar koji tinja u
njemu mogla bi da raspali samo žena daleko mlađa od njega, a o
tome ne vredi ni razmišljati: takva žena ne postoji, bar ne da je
slobodna. Sanjario je on i o Stani, i o Dari, o Renki… ali su to bili
samo pusti snovi. Neka tako i ostane, odlučio je i odbio da se ženi.
Šta bi on i Koviljka, dva izgorela panja mogli da ponude jedno drugom. Ništa. Samoću i tugu. Bolje je ovako.
- Ima Kovo, ali su takve već udate. Grešno je i da pomislim,
Bože me prosti!
- Oprosti ti meni – reče Koviljka – ali da nisi otišao u pustinjake
i zavetovao se na celibat, sad bi mogao da se ženiš. Zarđao si kao
zaboravljeno ralo. Treba ti kovač da te otkali i ponovo iskuje i
naoštri.
Ili kovačica, nehotice pomisli Ratko i pred očima mu iskrsnu
Stanin lik.
- Idem ja da se presvučem i sredim za crkvu - reče Ratko i pođe
u svoju brvnaru.
- Ne možeš tamo – zaustavi ga Koviljka – imamo gosta, smestili
smo ga u tvoju kućicu.
- Kakvog gosta? - začudi se Ratko.
363