tili čas su stigli do vodopada. I da nisu znali da treba poći desno od
vodopada videli su kuda su prošla kola kojima su dovezli onaj
kamen na Žrtvenik.
Sada su ugledali momke kako skidaju zemlju sa brda. Ispod
zemlje se pomaljala stena. Živko i Časlav su već rezali jedan ogroman kamen Borišinom testerom na manje komade koje će posle
složiti na kola i prevesti kod Žrtvenika.
- Tata, a kad ćete glačati kamen? - upita Ravijojla.
- A, pa to ćemo tamo, na gradilištu - odgovori joj Živko.
- Nećemo sada da gubimo vreme.
- A mi došli da gledamo - reče Miloš.
- Gledajte slobodno. A čiji si ti, mladiću? – pita Časlav.
- Branila Dragilovića - odgovara Miloš.
- Starostin sin - objasni Živko.
- Ma da nisi ti Zorin sin? - upita Časlav.
- Jesam - potvrdi Miloš.
- Pa ti si bio u Vilingoru?
- Jesam. Svo troje smo bili u učilištu.
- Učilište je odvojeno – reče Časlav – zato se nismo viđali. Ali
Zore se sećam. Bio sam još dečak kad je ona bila kraljica, ali se
sećam. Bila je lepa. Najlepša vila u Vilingoru.
- Zato je Miloš sada najlepši dečak u Gradini. Je l' tako, Rojla? –
pita je Živko.
- Jeste - odgovora ona – ali to Dara Zavišić bolje zna, on je njen
momak.
- A, je l'? Onako mala, a već ima momka - čudio se Živko.
- Pa što si joj dozvolila? Miloš je tvoj vršnjak…
- Kako da joj zabranim da ona proglasi za svoga momka koga
ona hoće?
- Znači, to ona kaže? A Miloš? Šta on kaže?
- Ništa. Ali se ni ne protivi.
- Ma to je ona sama uobrazila da joj je Miloš momak - reče
Vedrana. - To možeš i ti. Ko može da ti zabrani.
- Neću da ljutim Daru.
- A ti, Vejo? Zar ti se Miloš ne sviđa? - pita je Boriša. - Ako ko
ima pravo na njega onda si to ti. Zajedno ste rasli i igrali se.
- Pa ni ja neću da ljutim Daru – odgovori Vedrana – sestra mi je.
343