57. ZOVITE ME 'MAJKO IGUMANIJA'
- Zovite me majko igumanija kad nismo sami - reče Zagorka
Branilu i Živku.
- A sad dođite da vam pokažem crkvu!
Izađoše iz dvorca koji su sad zvali manastir. Crkvica od belog
mermera podignuta je u zadnjem dvorištu na desetak koraka od
nekadašnje svečane dvorane. Sve vile postale su monahinje, a
vilenjaci monasi.
- Nekako odudara ova drvena dvorana od ostatka manastira
koji je sav od kamena - primeti Živko.
- Prvobitnim planom nije ni predviđena. Tek kasnije smo
shvatili da nam treba pa smo je dogradili – reče Zagorka.
- Nas sad zanima crkva – reče Živko – gde ste našli kamen za
gradnju?
Zagorka se nasmeja.
- Kako gde? Pa vidiš li po čemu hodaš? Celo brdo je od kamena
- odgovori ona.
- A ko ga je ovako uglačao?
Navodio je Živko razgovor na klesare, jer su zbog njih on i
Branilo i potegli u Vilingor.
- Majstori klesari - odgovori Zagorka.
- To je sigurno, a gde ste ih našli?
- Poslali smo naših šest vilenjaka na obuku u Dubrovnik. Sad
su monasi.
- Oni su tu? - zapita Branilo.
- Tu su, u svojim kelijama - odgovori Zagorka. Mi ih iznajmljujemo povremeno velmožama kad nešto grade. Onomad su se upravo vratili iz Kruševca, radili su nešto za Lazara. Dobro su zaradili.
- Koliko naplaćuju? - pita Branilo.
- Lazar je bio darežljiv. Platio nam je dinar po danu za svakog.
Sto dvadeset dinara su doneli.
- Mi smo zato i došli, da nađemo klesare - reče Branilo.
- Ali takve koji će obučiti naše momke da mogu posle sami raditi - dodade.
- Naravno, smatrajte da smo se dogovorili. Za vas će cena biti
niža. Pola dinara po danu. Je l' može?
333