- Sad nam je postelja mokra – primeti Miloš.
- Jeste. Zato spavajte ovde.
- Da je baba Koviljka tu da nam priča priče – uzdahnu Miloš
zevajući.
- Ja ću da vam pričam – ponudi se Branilo. - O čemu hoćete?
Hoćete li o vili Ravijojli?
- Ne znam, baka mi tu nije pričala.
- Baka ne zna tu priču. To je nova priča – reče Branilo i stade
da izmišlja priču na licu mesta.
"Živela u jednoj gori jedna mala vila po imenu Ravijojla. Imala
je kosu boje meda i crne oči i bila je jako lepa. Bila je ona vesele
naravi i jako je volela da peva."
- Koliko je godina imala? - prekide ga Miloš.
- Za vile nije važno koliko godina imaju, one ne stare. Ali ako
misliš da je to toliko važno, imala je isto koliko i ti.
- Šest? - upita Miloš.
- Mislim da je imala jednu više, znači sedam. Ali, nemoj više da
me prekidaš ako hoćeš da ti ispričam priču.
- Dobro, neću više. Pričaj! - pristade Miloš.
"Otišla Ravijojla jednog letnjeg jutra na jezero da se okupa.
Jutro je bilo vedro i nasmejano. Sunce se tek pomaljalo ogledajući
se u jezeru tako da se činilo da izranja iz jezera. Na okolnom
drveću pevao je hor ptica svoju veselu pesmu. Kad se okupala,
Ravijojla sede na pregrevak da se osuši. Sve je u njoj pevalo od
tolike lepote oko nje da i ona poče da peva. Ali, odjednom se nedaleko odatle začu neki drugi, rezak zvuk potpuno različit od zvukova okolo. 'Ko to kvari moju pesmu', naljuti se Ravijojla pa pođe da
pogleda okolo. Na livadi ugleda jedno čobanče približnog uzrasta
kao i ona. To bejaše jako lep dečak zlaćane kose. Bio je napravio
sviralu od drške bundevinog lista. Takva svirala ima rezak zvuk
koji potpuno odudara od glasova ptica, a pogotovo od Ravijojlinog
vilinskog glasa. Ravijojla u prvi mah htede da ga ustreli što joj kvari pesmu, ali kad vide koliko je lep odustade od toga, već priđe
čobančetu i upita ga ko je i odakle je.
- Ja sam Rade čobanin sa Ozrena – reče on. - A ko si ti?
- Ja sam vila Ravijojla. Počela sam da pevam, a ti si mi svojom
svirkom pokvario pesmu. Tvoja svirala ima oštar zvuk kao glas
33