crkvenom tornju koji graditelji nisu znali da sagrade.
- A od čega su zvona? - upita Živko.
- Od bronze - odgovori otac Teodor. - Prave ih livci.
- To će naš kovač da napravi - reče Branilo.
Otac Todor zavrte glavom.
- Neće moći, zemljače. Nije to gvožđe, nego nešto sasvim drugo.
Kažem ti, to rade livci.
- A gde mi da nađemo te livce? - upita Branilo.
- Raspitajte se u većim gradovima, Kruševcu, Novom Brdu,
Prištini...
- Hvala ti oče Teodore – reče Živko – videli smo sve što nam
treba za sada. Možemo da idemo.
Ratko se okrete ka ikonostasu, pokloni se i prekrsti. Branilo,
Živko i Miloš se samo pokloniše.
- Kao što vidiš, Branče – reče Živko kad se smestiše u kola
kojima su se dovezli – teškoće tek počinju. Razmišljali smo o ikonostasu i freskama kad iskrsnuše i kupola i zvono. Kupolu ću ja da
rešim samo da je vidim negde, a za zvono ne znam…
- Ma rešićemo i zvono. Hajde prvo da napravimo opeku za
gradnju pa, ako hoćeš, možemo ti i ja otići do Novog Brda da se
raspitamo.
- Možete, ako ga Dara i deca puste - reče Branilo.
- Ne brinem ja za Daru i decu. Ja znam da ti i Zale ne bi
dozvolili da im išta fali.
- Tako je, pobratime - potvrdi Branilo.
- Sa te strane možeš biti miran. Brinućemo o njima kao da su
naša porodica.
286