- Ja nisam poneo novac - reče Živko, pravdajući se.
- Ja ga i nemam - reče Branilo.
Ratko se nasmeja.
- Onoliko blago si našao, a tvrdiš da nemaš novca.
Branilo zbunjeno zatrepucka.
- Nisam navikao na novac - objasni on. - Još ga ne doživljavam
kao svoj i nemam naviku da njime raspolažem.
- Jasno nam je Branče, ne moraš se pravdati. Meni daju ponekad neki novčić kad im napravim jaram za volove ili kacu za
kupus, pa znam šta je novac i kako se koristi.
- Idemo dalje - reče Ratko koji je očito preuzeo ulogu vodiča.
- Ovaj deo, između priprate i oltara se zove naos. U njemu stoje
vernici za vreme liturgije. Ono tamo je ikonostas o kome sam vam
govorio.
Pokazao je na šarenu pregradu ispred njih. Na njoj su bile
raznovrsne slike, ikone. Jedna, najveća, prikazivala je lik žene sa
novorođenčetom u naručju.
- To je Bogorodica sa malim Isusom - objasni Ratko.
Na bočnim zidovima bilo je još slika.
- A ove slike? - upita Živko. - Je l' i to ikonostas?
- To su freske. One se rade na svežem malteru. To je mučan i
spor postupak. Nema to u Gradini ko da radi.
- Onda ćemo nekome platiti - reče Branilo. - Novca imamo, pa
kad su mogli oni, možemo i mi.
- Poma