Ne može se rečima opisati radost dece zbog ponovnog susreta.
Vedrana i Rojla su zaplakale od radosti, a Miloš se obuzdavao i
gutao knedle.
- A ti si ta Dara - grlila je Koviljka Daru. - Najzad da te upoznam,
a toliko sam slušala o tebi. Nimalo ne ličiš na babu, Stamenu.
- Nimalo. Ličim pomalo na majku Nevenu, ali najviše ličim na
mog pokojnog tatu, Veselka. On je bio Ciganin, muzikant.
- E, ako ćeri, ako. Cigani su dobri ljudi, veseli i srdačni - reče
Koviljka.
-I nikad ni sa kim nisu ratovali – ubaci Ratko – miroljubiv
narod.
- Takav je bio i moj tata – reče Dara – veseo i nasmejan; on je
voleo sve ljude.
- To što nikad nisu ratovali, kazuje nam ne samo da su
miroljubivi, nego i da nemaju svoju državu - reče Branilo. -Dražave
ratuju, ne narodi. I mi se nikada ne bismo tukli sa Bugarima ili
Ugrima, da nisu vladari zaratili pa su povukli i narod. Šta je meni
kriv neki Asen ili Arpad.
- Nisi ratnik zato tako govoriš - reče Ratko koji je sve vreme
bio u prikrajku da ne smeta susretu dve prijateljske porodice. Kad gospodar naredi da se ide u boj, mora se ići, čak i kad znaš da
je to uzaludno i besmisleno.
- E, eto zašto Gradina nema gospodara, niti će ga imati. Ja ću biti starosta i dalje, a vojvoda samo za kneza.
- Ali ćeš morati u ratne pohode za njega sa svojom vojskom,
iako si samo starosta. Ne vredi ti da se opireš, Branče, država je
tako uređena. Ne samo naša, ceo svet.
- Tako su uredile velmože da bi njima bilo dobro. Ne seju, ne
žanju, a u raskoši žive. I još nas popovi ubeđuju da je tako bog
odredio.
- Ne možemo im to zameriti Branče. I oni su dužni, kao i mi da
sprovode volju gospodara. Crkva ne bi opstala da nije velmoža objašnjavao je Ratko.
- Onda neka nas ne lažu da je to božja volja - otrese se Branče. Najlakše je Boga okriviti za sve ljudske nepravde. Slovenski bogovi,
ma koliko da ih ima, nikada nisu sprovodili volju gospodara.
- U pravu si Branče, ali ne vredi nam se zbog toga uzbuđivati.
275