39. DA BRANILO POSTANE VOJVODA
Prostor oko Jabuke je bio dupke pun. Sva mesta za sedenje bila
su popunjena pa su se deca, koja su takođe želela da prisustvuju
skupštini, popela na jabuku da odozgo prate rad skupštine.
Branilo se popeo na panj da bi ga svi bolje videli i čuli.
- Draga braćo i sestre, poštovani susedi – počeo je – velika mi
je čast, a takođe i odgovornost, što ste se večeras u tako velikom
broju okupili i uzeli učešća u radu Skupštine. Svi ste već čuli da je
Ratko, naš seoski pastir, pronašao ogromno blago nepoznatog
porekla, koje je neko, verovatno neka pređašnja vojska, zakopao
na Badlju, našem pašnjaku za ovce. Blago smo morali prijaviti
knezu, jer znate da sve što se nađe na zemlji i u zemlji pripada
njemu i ima pravo na desetinu od svega. Preuzvišeni i blagorodni
knez, međutim, neka ga bogovi požive, nije hteo da nam uzme ni
novčić. Ali, postavio nam je uslov koji je i do sad uvek postavljao –
da prihvatimo krišćanstvo. A to znači još i da napravimo
krišćansku bogomolju, crkvu. Takođe zahteva da naš starosta
preuzme ulogu i zvanje vojvode i tako dobije Gradinu kao plemićku baštinu. Šta to znači? To znači da biste od sada desetinu
davali vojvodi, a vojvoda knezu od toga davao trećinu kao što to
čine i sva druga vlastela.
- A, pa lepo se on to setio - upade nestrpljivi Prvoš. - Šta god da
bude za njega mora da ima.
- Tako je Prvoše - potvrdi Branilo. - On je vladar i mora biti
kako on kaže. On sebi mora da osigura dohodak, jer mora da vodi
državu i izdržava vojsku.
- Ali mi nismo tražili da budemo u njegovoj državi - nastavljao
je Prvoš svađalački.
- Pa šta ćemo, Prvoše? Nećemo, valjda da stvaramo svoju
državu? Mali smo mi za to. To nam je što nam je.
- Ali, ako je neko vojvoda, on treba da ima i svoju vojsku. Tako
ćeš i ti, hteo ne hteo, morati postati ratnik kao i tvoj Dragilo, bogovi nek mu se smiluju.
- Znam Prvoše. Mi vojsku već imamo. Ostaje samo da se dogovorimo ko će nam biti vojvoda.
- Pa ti, ko će drugi - reče Zaviša. - Nećeš valjda sad da se pov266